Elizabeta i Franjo Brinjak, 55 godina u braku

Ljubavlju i veseljem kroz životne tegobe

 

 Polako se gase svjetla još jednog Valentinova u kojem su nas mediji zasipali vijestima o našim celebrytima, zvijezdama javnog života, koje se sastaju i rastaju, ljube, vole i svađaju javno i tajno, živeći u istinitom i lažnom sjaju pod umjetnim svjetlima velegrada, niti znajući niti mareći da je ljubav nešto sasvim drugo, da je to nešto lijepo, uzvišeno - nešto što može nastati ne na nekom partyju nekog mondenog okupljališta, nego i na jednoj sasvim običnoj, ali divnoj vatrogasnoj zabavi i da može trajati ne od lista do lista neke žute tiskovine, nego pedeset i više godina. 

 

Baš tako je započela i traje još i danas jedna od mnogih sličnih ljubavi, jedno poštovanje i jedna borba da se "od sirotinje da boli" pošteno preživi, othrani djecu  stekne svoj krov nad glavom kako bi se moglo zajedno uživati u miru "sve dok  ih smrt ne rastavi". 



Kada je u listopadu 1954. godine na vatrogasnoj zabavi u selskom domu u pakračkim Batinjanima 26-godišnji Franjo zavrtio 19. godišnju Elizabetu, pa ju uz to i očepio nogom, čemu ona, jednostavno, nije mogla odoljeti, bio je to početak ljubavi i zajedničkog života koji uz siromaštvo, skromnost, ali i  mnoge nevere koje uz to idu, traje u Velikom Banovcu već 56 godina, tijekom kojih je nastala njihova velika obitelj koja danas uz njih dvoje, pa dvoje djece, petoro unučadi i četrnaestoro praunučadi, uz snahe i zetove ima već oko trideset članova. To je, kako kaže baka Liza, njihovo Valentinovo. 

 

Kako je počelo na vatrogasnoj zabavi, tako se i nastavilo, ljubav je jačala, pa je Franjo  nakon nekog vremena  došao, Lizi kući u jednako siromašnu, i jednako brojnu obitelj, kakvu je i sam imao u Donjoj Obriježi, a svojoj kući ju je odveo tek 1957. godine, samo šest dana prije nego što je Liza rodila njihovog sina Željka. "Kada je došao po mene mama mu je natočila dvije litre čičoke da me bolje vodi i to je sve. Doveo me kući u petak, a ja sam se sama porodila u četvrtak", rekla je gospođa Elizabeta ili baka (pa i baba)  Liza kako je  zovu, jedva dočekavši da započne tu njihovu, po mnogo čemu zanimljivu priču. "Bila sam u kući sama kada su naišli trudovi i ja sam se sama porodila, jer naučila sam to na obaveznom tečaju koji sam kroz dvije godine polazila u Prekopakri",  kaže baka Liza, ne željevši preskočiti niti jedan dio njihovog života, pa ni ovog, jer, kako i sama kaže, voli puno pričati, a i sve je to važno. I tako je poprilično detaljno ispričala pojedinosti poroda pa i ono s pupkovinom... odajući time na neki način i suštinu zajedničkog  života u kojem su ona i Franjo sve što imaju - napravili sami, što ih je činilo, a i danas ih čini, ponosnim, sretnim i zadovoljnim.

 

Doveo je Franjo Lizu kući, u Donju Obrijež, u dvorište s pet gazda, u kojem su se smjestili u jednu prostoriju, nakon što su pregradili štalicu. Smjestili su oni tamo i cijeli Lizin miraz: po dva kreveta, ormara, stolice natkasla i jedan stol pa je Franjo otišao raditi na neku od putujućih ciglana, a Liza je ostala kod kuće, vodeći brigu o sinu i radivši na poljoprivredi.

 

Vjenčanja iz tko zna kojih razloga tada nije bilo, ali nisu oni danas nevjenčani, jer, vjenčali su se u crkvi 1975. godine, tri  dana prije vjenčanja njihove kćerke Jasne.  

 

 

Kad cigare žuljaju

 

Slušati baku Lizu pravo je zadovoljstvo, puna je vica, dinamike i iskrenosti kao da je cijeli život provela u izobilju, jer, ne da neće, nego ne može ništa sakriti, ništa zadržati za sebe pa ni ono kada ju je na onom prvom njihovom plesu u Batinjanima na vatrogasnoj zabavi Franjo zgrabio, privio uz sebe, pa očepio i zaplesao: "Žuljale su me  Franjine cigarete u džepu, a ja mu kažem: daj, prebaci ih u drugi džep... to je bilo tako, a zavoljeli smo se..." uz smijeh će baka Liza, uz smijeh koji je, kako kaže i drži u životu i koji kao neki dobri duh zarazno širi oko sebe. Njihov je život, ipak, bio sve samo ne smijeh.

 

Baka Liza, Elizabeta Vilim, je rođena 1935. godine u  obitelji Franje i Angeline. Jutro zemlje, očeva plaća kao pomoćnog radnika  najprije na Pilani, pa onda do mirovine na ergeli i dječji doplatak hranili su šestoro djece: sina Franju i pet sestara: Lizu, Mariju, Zdenku, Ankicu i Ivanku. "Ona je bila najmlađa, ali i ona je danas stara", otelo se baki Lizi koja je prije Drugog svjetskog rata završila prvi, a nakon rata i drugi razred osnovne škole i to učeči čitati i pisati ćirilicu iz bukvara, i tek ponešto latinicu. Dalje od drugog razreda nije išla, jer je, kao najstarija, trebala voditi brigu o sestrama i bratu dok je majka bila u nadnici, a morala je nakon škole i dosta raditi. "Svi smo od malena ponešto radili, krčili smo zemlju, a čim smo očvrsnuli, vodio nas je tata raditi na ergelu. Ja sam  pedesetih godina 10 godina radila na ergeli, na zemlji, muzla sam krave, čuvala konje, čuvala ergelu... Bilo nam je lijepo, svi smo bili zadovoljni, jer imali smo što jesti, samo, žao mi je što su izgubili neke moje papire pa nisam to mogla koristiti za mirovinu", rekla je baka Liza i nastavila kako je 1956. i 1957. godine radila i kao kuharica u školi u Batinjanima gdje su učitelji bili Koviljka i Mato Grabac. "To su bili dobri ljudi, pomagala sam im i u kući u Pakracu, čuvala im i djecu Sonju i Davora, platili su mi, ali i dali robe za moju djecu i još ponešto. Još imam peškir koji mi je dala Koviljka".  

 

Radila je Liza  doista svagdje, nema njive na kojoj nije radila, ali  i 12 godina u Šumariji pa "kod Butorca na odradu" (za žito), kako je kod koga bilo posla i sve tako do poljoprivredne mirovine, a i nešto duže, u koju su i ona i Franjo otišli 1995. godine. Znala je dobiti i po 12.000 kuna povrata poreza i onda bi ona i Franjo kupili televizor, peć, hladnjaču, jer, odakle bi, kada zajedno imaju samo 1300 kuna mirovine, a otišli su sa 140 kuna svatko. "Kažu neki da 1300 kuna ništa ne vredi, ma kako ne vrijedi, nama je dovoljno, a i čime bi mi išli u svatove, kupili poklon za babine, jeli, plaćali struju", neda baka Liza na te njihove novce koji im u starosti, kako kaže, osiguravaju miran život, "nemamo kredita, trgovina nam kombijem dolazi u dvorište, kupimo kruh, ponekad meso, brašno, sol...ma sve što treba. Nikada nam nije bilo bolje, jer ništa ne radimo, čak nemamo ni piliće, a dobro živimo", kaže baka Liza sjedeći na kištri za drva i ustajući samo da podloži vatru.

 

 

 

Otišli mu parnjaci

 

"Moji su parnjaci gotovo svi otišli, umrli, ostale su samo udovice", sa sjetom kaže Franjo, prisjetivši se svojih susjeda, kartaša i  vremena kada su trešetom i durakom godinama "tamanili" zimske večeri. "Po danu bi namirili marvu, a čim padne veće, sjedi i kartaj, pomalo bi se i popilo..., ali bilo je to lijepo", kažu oboje.

 

Ni Franjin život nije bio lak, a osamdeseta mu je na leđima. Rođen je 1931. godine, otac Franjo, poljoprivrednik, majka Marija, Talijanka, djevojački Galizia, priučena krojačica. Odmah nakon rata partizani su mu otjerali oca i ni do danas ne zna njegovu sudbinu, pa se o Franji, Ivi i Antunu brinula majka. Imali su u Donjoj Obriježi 5 jutara zemlje, volove, kravu... sirotinjsko imanje. Antun je 1959. godine otišao u Brazil, u Sao Paolo, gdje i danas živi.

 

Franjo je završio u Donjoj Obriježi tri razreda osnovne prije Drugog svjetskog rata, a četvrti razred je završio 1946. godine kroz tečaj kako bi mogao nastaviti tromjesečno školovanje u Daruvaru, u "Dalitu", za polukvalificiranog strojobravara. Sve troškove je plaćala država, pa su nakon toga poslani  u Željezaru Sisak na godinu dana kako bi odradili uloženo, položili kvalifikaciju, a potom se možda tamo i zaposlili. "Nama se nije svidio život u Sisku, bilo je to u ono poratno vrijeme preteško, pa smo se moj brat, ja i još dvojica iz Obriježi vratili kući. Međutim, budući da smo bili dužni državi za ono školovanje koje nismo odradili, pozvali su nas i kaznili s jednomjesečnim radom na Pilani 1948. godine. Ja sam želio ostati raditi na Pilani, ali nisu trebali polukvalificirane, nego KV strojobravare i tako sam se ja vratio kući i okrenuo se poljoprivredi i ciglarskom poslu u jednoj od nekoliko ciglarskih ekipa iz Ploština i Obriježi, koje su, praveći ciglu, išle sve do Zagreba Kutine, Severina... Kući i obitelji nisam dolazio po 14, pa i 30 dana, ali drugog izbora nisam imao, jer sam morao hraniti obitelj", ispričao je dio svoje priče Franjo dok smo sjedili u toploj kuhinji njihovog dvorišnog stana u dvorišnoj kući koju su jednostavno u dijelovima, na podsjek, preselili 1960. godine iz Donje Obriježi u Banovac, na gradilište s okućnicom  koje je on kupio još 1954. godine,  i tako započeli samostalan život. A u tu kuhinju stao je cijeli njihov život složen od uspomena mlađih tek koju godinu od njih: kredenc, kištra za drva, uz nju nešto mlađi šporet, dvije hoklice, stol i natkasl na kojem je limena kanta s vodom... sve gotovo isto kao i prije pedesetak ili nešto manje godina. 

 

Imao je, doduše i Franjo slabosti u životu, propusta, pa i cura prije Lize, i sina kojega je priznao i godinama plaćao očinsku obavezu. "32 dobra teleta smo dali za alimentaciju", kaže baka Liza, ali išlo je nekako.

 

 

Eno Vilimovke!

 

Dobar dio zajedničkog života ispričala je baka Liza. Sve i svašta je radila, uglavnom bez Franje koji je, kako kaže, "terenisao".  Sin Željko je rođen 1957. a kćerka  Jasna 1959. pa je trebalo voditi i kuću, skrbiti o djeci, raditi na poljoprivredi, ali i u vrtu i ponešto prodati na tržnici u Pakracu.

 

Plela je baka Liza u noćnim satima čarape, izrađivala papuče... "Volila sam sve raditi, nisam birala posao, a imali smo konje, jednom i četiri krave u štali, svinje, perad, a ja sam volila da sve bude lijepo i debelo. Znaš kako je, ti od krave uvijek  imaš u svakom džepu po dinar: mlijeko koliko plate, plate, ali nešto dobiješ, a tu je i tele...", kaže i dodaje kako je bilo vremena i za veselje. Bio je Franjo 1961. godine jedan od osnivača DVD Veliki Banovac, godinama i blagajnik i naredne godine će zajedno s Društvom obilježiti 50 godina. "Imam srebrnu i zlatnu plaketu i još me vode u evidenciji. Lijepo  je bilo na vatrogasnim zabavama, baš smo se znali proveseliti... Liza je i kolače pekla, a volila je pjevati", kaže Franjo, a Liza dodaje: "Svi me pamte po tome što sam bila uvijek vesela, svi znadu babu Lizu. Nas su baš volili. Čim su čuli pjesmu govorili su: Evo Vilimovke! Znala sam pjevati, ali i kolo povesti. Ali, kada je moja Zdenka povela kolo, pa lupila nogom, ma, iz srca je to bilo. Ja sam naučila veselje iz moje rodne kuće. Tata je bio veseljak, volio je raditi, pjevati, ali i popiti, a kad se popije ima i veselja. I na binu bi se penjao, a svircima bi dao ne znam što... I tata i mama su nam uvijek govorili: možeš se veseliti, ali nikada nemojte zlo raditi. Poštuj druge pa kako bude", prisjetila se baka Liza ponovo obiteljskog doma iz kojega je, kako kaže, ponijela najljepše uspomene i način života kojim žive i ona i njen Franjo i  sve veća njihova obitelj.

 

 

Male radosti puno zadovoljstva

 

Veselile su ih, kažu, male stvari, jer za velike i skupe nisu imali ni novaca, pa su im i te male donosile potrebnu dozu zadovoljstva. Liza nije propuštala niti jedne svatove. Volila je, kaže, sve to šarenilo i veselje gledati pa ostavi sav posao i ode pred crkvu.

 

Franjo je imao bicikl, ali nikada auto, međutim,  među prvima je  u selu kupio tranzistor, na baterije. Nosio ga je svuda, pa i na plug ga je objesio kada je orao, samo da bi slušao glazbu. U Zagrebu je Franjo imao tetku i tetka pa je bio redovit na Velesajmu. I Liza je jednom bila s njim na Velesajmu, a drugi puta su iši u Zagreb dočekati Franjinu majku kada se vraćala iz Brazila, iz posjete sinovima. Osim ta dva puta, Liza nije, kako kaže Franjo, bila dalje od Turkovače. 

 

Znao joj je Franjo i zasvirati na tamburici  u kući dok je pekla palačinke ili kolače koje je Franjo jako volio, a njoj ih nije bilo teško peći, a znao je Franjo i ručak skuhati, što je naučio dok su danima radili tko zna gdje po ciglanama.

 

U toj šarenilosti života zanimljivo je reći i to da se  Lizina sestra Zdenka udala za Franjinog brata Ivana. 

 

Baka Liza kaže kako joj se  nikada nije bilo teško nasmijati, našaliti, zapjevati, preživjela je dva rata, život na točkice, ni u nevoljama nije jadikovala, i evo, dočekala je 75. Nisu važni milijuni, kaže, važno je uvažavanje, važno je i da nismo gladni ni žedni. Velika su familija, poštuju se, sa svim susjedima su dobri. Kćerka joj je po mnogo čemu slična: vesela je, voli nešto peći, donijeti i podijeliti. Liza nikada nije bila kod doktora. Dobro vidi, samo nešto slabije čuje, "a i dobro je da danas sve baš ne čujem", kaže.

 

"Da budem iskrena: i ja sam volila kartati. Popijem ja i po čašicu rakije, ali, doktor mi je preporučio da mi cirkulacija bude malo bolja. Znaš, kada nema rakije, nema ni veselja.  Ne mogu reći da nam nije bilo i teško, posebno kada smo otišli u mirovinu pa sam, videći kako druge babe dobivaju socijalnu pomoć otišla i ja. Dođemo kod Marijana u općinu u Pakrac i on mi kaže da imam muža i dade mi 400 kuna. Nikada više nisam išla k njemu, iako su me neke moje zvale", ispričala je i to baka Liza. 

 

 

Sve veća familija

 

Još je više baka Liza živnula kada su na red došla djeca, unučad i praunučad. Zna im, kako nebi znala, imena

 

. I počela je baka Liza nabrajati najužu familiju, ni kod jednog imena nije zastala, a suprug Franjo je, sjedeći na stolici koju je još majstor Marko Savi ručno napravio, mudro šutio. "Djecu sam već rekla", kaže, pa nastavlja: "unučad su Danijela, sada Sabo, Dijana, sada Straga, Ivana sada Sandrini, Dražen i Antonija sada Kavali, a praunučad: Kristina, Monika, Nikolina, Ivan, Marija, Lorena i Ana Maria, Antonio, Marija i Valentina, Antonija, Paulina, Mateo i Lea. 

 

Iako im nema što dati, vole ju, kaže, od srca. Još je jednom ponovila kako se svi u familiji slažu, vole, poštuju i posjećuju. U kući do puta koju su završili 1974. godine, stanuje Željko s obitelji. Jasna, udana Adžijević, živi u Bukovčanima. Ali, kada se negdje treba razveseliti, dolaze po baku Lizu.

 

I tako, priči nikad kraja u kojoj se miješaju dani siromaštva i borbe za kruh, ali i obiteljskog veselja, gradnje kuće i praunučadi koje je sve više. "Neka ih", kaže baka Liza, "i nas je bilo puno pa nam ništa ne fali, a i šta bi nam vrijedilo da smo bili bogati pa da se ne slažemo..."

 

Eto, i u Velikom Banovcu, u maloj dvorišnoj  kući, u kuhinji u koju je  stao  cijeli njihov život složen od uspomena mlađih tek koju godinu od njih, pogasila su  se svjetla još jednog Valentinova koje u svom današnjem blještavilu  nije nikada ni  zakucalo na njihova vrata, iako, bolje gledajući i slušajući veselu i vedru baku Lizu, 56 godina zajedničkog života, 53 godine braka, dvoje djece, petoro unučadi, četrnaestoro praunučadi, one vatrogasne zabave, pa kartanje uz rakijicu i mir i zadovoljstvo u starosti  - sreća je i ljubav koju nebi ni za što mijenjali.