Dubravka Špančić, voditelj odsjeka za društvene djelatnosti grada Pakraca

Gradski proračun ne može financirati postojanje udruge, već konkretne projekte

 

 

Vrijeme je godišniih skupština udruga s kojih nerijetko dolaze ili ne dolaze različite informacije o njihovom radu. O toj problematici, kao i o njihovom financiranju i zakonskim pretpostavkama  razgovaramo s Dubravkom Špančić, voditeljicom Odsjeka za društvene djelatnosti Grada Pakraca koja godinama radi na tom području, a i sama je aktivna sudionica nekih udruga.

 

 

U tijeku je izrada proračuna Grada Pakraca. Kakvi su bili ovogodišnji apetiti udruga prema proračunu?

 

Apetiti su bili nerealni, posebice u odnosu na prisutnu recesiju o kojoj svi imamo prilike čitati u novinama. No, unatoč tome, udruge su iskazivale interes za novcima iz proračuna uglavnom identične prošlogodišnjim, što je za naš proračun previše.



Koliko ima na području Grada Pakraca registriranih udruga, odnosno koliko ih vi pratite?

 

Mi nemamo podatke o registriranim udrugama, u  Pakracu to vodi državna uprava, konkretno ured na čijem čelu je gospođa Davorka Pleša. Mi imamo evidenciju udruga koje nam se javljaju kao proračunski korisnici i koje nam na druge načine dostavljaju izvješća o svom radu ili druge dokaze postojanja. Otprilike je to 74 udruga.

 

Da li sve te udruge uredno ispunjavaju svoje zakonske obveze prema registru, ali i prema proračunu iz kojeg koriste novce?

 

Ne, opća ocjena je nula, dakle - loše, uz, naravno, iznimke.  Nešto slično je nedavno za vaš List rekla i gospođa Pleša. Mi smo radili neke analize nastojeći napraviti reda u sustavu financiranja. Ne jedanput smo svi imali prilike čuti mišljenja po kojima neke udruge dobivaju previše, a neke premalo sredstava. Nama je bila želja da saznamo koje to udruge provode programe interesantne Gradu. Stoga smo osnovali povjerenstvo za udruge na način da četiri člana daju predstavnici udruga, a tri gradska uprava na čelu s gradonačelnikom. Imali smo želju odrediti težišta. Udruge su imale mogućnost izjasniti se u koju djelatnost, skupinu spadaju: kulturu, šport.... Naša želja je bila da kažemo koje su to priredbe, predstave, manifestacije ili sadržaji interesantni Gradu i koje bi Grad želio  financijski podržati. Nažalost, zbog financijskih prilika to nismo mogli učiniti i ponovo financiramo nešto što se općenito naziva redovna djelatnost udruge. Takvu praksu zakon ne poznaje. Udruge bi prilikom osnivanja morale točno znati što žele raditi, koje  aktivnosti provoditi.

 

Znači li to da udruge ne bi smjele prema gradskom proračunu konkurirati za svoje postojanje, nego točno navesti koje programe žele da im proračun financira, navodeći njihov početak, kraj, provoditelje, cilj...?

 

Apsolutno je tako i to nije novost. Međutim, ne samo u Pakracu, nego u Hrvatskoj, vrlo malo udruga djeluje na taj način i takve udruge su u velikoj prednosti stoga što one, radeći na taj način, imaju pristup raznim natječajima i programima koje provode ministarstva, naši i međunarodni fondovi te samostalni donatori, najčešće velike domaće i međunarodne korporacije.

 

Do kada će naš proračun tolerirati taj neprofilirani pristup udruga?

 

Ova godina zasigurno će proći ovako kako je bilo do sada već i stoga, jer ove godine u proračunu novaca nema dvoljno  osim za održavanje na životu. No, nadamo se da će to biti zadnja godina kada ćemo raditi po ovom modelu.

 

Može li gradska uprava napraviti edukaciju, seminar na kojem bi nositeljim aktivnosti u udrugama objasnili kako konkurirati prema proračunskim sredstvima, ali još više prema ostalim izvorima financiranja rada udruga?

 

Grad je imao 2007. godine tri radionice za  udruge. Jedna je bila namijenjena njihovoj profilaciji i bio je odličan odaziv. Drugu radionicu smo namijenili edukaciji pisanja projekata, ali je bilo malo zainteresiranih.

 

Udruge su, uvjetno rečeno, nama u gradskoj upravi koji se moramo pridržavati zakona, velika pomoć jer često od drveta ne vidimo šumu. Udruge su nam velika pomoć jer pokrivaju slobodno vrijeme građana, prvenstveno šport, dok s druge strane udruge iz kulture nešto proizvode, neki oblik obogaćivanja slobodnog vremena. Neke unose zabune -  primjerice klub ljubitelja nečega. One postoje posve legalno i zakonito i to nije sporno. No, po mom mišljenju, sporan je njihov interes za korištenje sredstava iz proračuna. Čestoje  vrlo teško u pojedinačnom interesu izdvojiti zajednički čemu je  namijenjen novac koji je  temeljem poreza prikupljeni od poreznih obveznika.

 

To konkretno znači da ja sa dva prijatelja mogu osnovati klub ljubitelja formule 1 i tražiti da mi porezni obevznici financiraju odlazak na utrku u Monzu ili Budimpeštu?

 

 

Zaboravljeni zakonski minimumi

 

 

Svi imaju pravo podnijeti zahtjev, ali prema svim zahtjevima, oni koji odlučuju o proračunu ne moraju svima odgovoriti pozitivno. Dosadašnja praksa je bila takva da su zahtjevi koji u sebi nisu imali jasno uočljiv zajednički interes, vrednovani simbolično, s recimo tisuću kuna, što je pogrešno.

 

Kad kažem da svi imaju pravo podnijeti zahtjev, to baš ne treba doslovno shvatiti. Naime, kad su u pitanju udruge postoji zakonski minimum koje one moraju ispunjavati da bi legalno djelovale i da bi kod nas dobile sredstva. Nažalost, udruge o tome, kad se jednom registriraju, ne vode brigu i neke su već sada spremne za likvidaciju. Prema zakonu iz 1997. godine, sli i ranije,  dakle, on je dovoljno star da su svi oni koji su trebali to već mogli naučiti, udruge su dužne registrirati sve izmjene u statutu i rukovodećim tijelima  i to javiti u ured državne uprave gdje su se registrirali. Isto tako su dužne održati na kraju mandatnog razdoblja izborne skupštine, odnosno svake godine izvještajne skupštine i o tome na propisan način obavijestiti ured državne uprave koji je nadležan voditi Registar udruga. Izostajanje svih tih aktivnosti su prekršaji koji bi nakon izvjesnog vremena trebali voditi brisanju udruge iz registra  i njenom gašenju.

 

Kako Grad, koji financira rad udruge, to može kontrolirati?

 

Unutar natječajnog postupka za sredstva iz proračuna mi trebamo tražiti dokumente poput rješenja, statuta i slično. No, to ne forsiramo jer takva papirologija košta (biljezi, fotokopiranje). Mi svake godine tražimo da nam dostave izvještaj o radu, financijski izvještaj, program rada koji bi trebali financirati. To je kobasica koje traje i traje godinama.  Do danas 12. veljače dobili smo svega tri izvještaja o radu u prošloj godini, od čega su dva samo financijska.

 

Da li je, otkada vi radite, netko kažnjen zbog  neispunjavanja obveza, primjerice neuvrštavanjem u proračun?

 

Ne, mada uvijek govorimo da će tako biti od iduće godine. Mi smo od ureda državne uprave zatražili podatke o udrugama koje ne ispunjavaju niti spomenuti zakonski minimum i spremamo se predložiti gradonačelniku da pokrenemo postupak brisanja nekih udruga kao što je Matica hrvatska, Pakračke mažoretkinje, DND, Rukometni klub Pakrac-Lipik koji je napušten i osnovan drugi.  U takvim i sličnim situacijama pojedinci se odnose neozbiljno, jer se njihovi predsjednici i dalje u uredu državne uprave vode kao zakoniti predstavnici kluba i mogli bi danas-sutra prekršajno odgovarati za neodrađivanja zakonom propisanih obveza,  a da su pri tom neki od njih davno dali ostavke,  Možda to, zbog samih ljudi koji to ne znaju, nije zgoreg istaknuti. 

 

Postoje li koordinacije rada među srodnim udrugama, primjerice športskim, kulturnim, socijalnim, jer imamo dijelova godine kada smo programima pretrpani i dijelova godine kada se ništa ne događa?

 

Kada govorite o pretrpanosti vjerojatno mislite na Dan Grada koji se kroz godine profilirao s takvim programom i on je već nekoliko godina isti po pitanju nositelja. I kao zaposlenik i kao građanin bih podržala veću aktivnost i više sadržaja koje bi udruge mogle ponuditi svojim članovima, ali i ostalim građanima kroz cijelu godinu, posebice kroz ljetne i zimske praznike kada sadržaja nema dovoljno, a socijalne prilike u Pakracu su takve da se vrlo malo ljudi iz njega udaljava na duže razdoblje. Tada bi nam zaista različiti sadržaji i programi, koje nam udruge mogu ponuditi, bili dobro došli.

 

Vatrogasne udruge su objedinjene kroz rad Vatrogasne zajednice Pakrac-Lipik, udruge proistekle iz Domovinskog rata imaju neformalnu Koordinaciju. Međutim udruge iz kulture ili športa, pa i takozvani civilni sektor, nemaju takvo zajedničko tijelo. Zašto?

 

Sada bih zapravo trebala reći da to nije posao gradske uprave ili moj. No činjenica je da smo mi mali grad, svi se poznajemo i doista ne bi smio biti problem koordinirati aktivnost i postići suradnju. Koordinacija za kulturu postoji i osim udruga iz kulture okuplja i gradske kulturne ustanove kao Muzej, Knjižnicu, Učilište, Glazbenu školu, a njenim radom koordinira Pučko učilište. Udruge proistekle iz Domovinskog rata funkcioniraju također na koordinaciji i to se pokazalo dobrim.

 

 

Bez interesa za zajednicu športova

 

Sa športom smo nemoćni, inicijativa za osnivanju športske zajednice je postojala. Udruge su pozivane pet ili šest puta. Od članova inicijativnog odbora ostali smo na kraju samo Darko Kelemen i ja, dakle, nema interesa, mada nas zakon na to obvezuje.

 

Neki klubovi su poslali i svoj pismeni pristanak o ulasku u zajednicu. No zapelo je oko programa rada zajednice, pitanja obavljati administraciju za sve ili ne, dijeliti proračunska sredstva ili ne, profesionalizirati tajnika ili ne.  Tu se udruge nisu mogle usuglasiti i sve je stalo. Osobno sam bila za plaćenog tajnika, pa makar u početku i samo dva sata dnevno, jer znam iz iskustva da volonterski rad ima svoje granice kako u pogledu angažmana, tako i znanja. Po meni u sportu je veliki nered, puno toga je na rubu zakonitosti, ne samo u Pakracu nego i drugdje. Nemam ništa protiv sportskih udruga. Dapače, tu aktivnost veoma cijenim jer je zdrava, jer je masovna, ponajviše okuplja djecu, slobodno vrijeme građani troše najviše upravo u sportu. No, u njemu je najmanje transparentno plaćanje, bilo igrača, trenera, sudaca.... U njemu radi needucirano osoblje, kriteriji nisu jasno razrađeni, ne postoje prioriteti. Puno toga bi upravo profesionalac u sportskoj zajednici mogao riješiti, poboljšati.

 

Grad je lani iz proračuna potrošio oko dva milijuna kuna za rad udruga. To je njegov veliki adut za miješanje u njihov rad. No, natoč tome, ne postoji jasno profilirana politika prema udrugama. Nitko nije rekao koje udruge su prioritet, nitko nije rekao da nam više ne treba novih nogometnih ili kuglačkih klubova. S druge strane, nemamo u Gradu pjevački zbor, tamburaški orkestar, kazalište, ili nešto slično što smo imali prije mnogih drugih. Tko bi trebao profilirati jednu takvu politiku među udrugama?

 

Vi to nazivate politikom, a ja prednosni red. Primjerice i kad bismo osnivali kazališnu skupinu  nigdje ne piše da ona mora biti financirana iz gradskog proračuna kao niti sportski klub u 3. ili 4. ili bilo kojoj ligi. Kazališna skupina bi trebala proizvoditi kazališnu predstavu jer je interes grada da dobije predstavu koju će u raznim prigodama vidjeti njeni građani i gosti i koja će na nekim manifestacijama reprezentirati Pakrac kao mjesto kulturnog stvaralaštva. Kostimi, kulise, maske koštaju i Grad bi zbog navedenog interesa iz proračuna podmirio taj trošak. Dakle, kazališna sekcija bi konkretnu  kazališnu predstavu na gradskom natječaju kandidirala kao projekt, a ne bi novce tražila za postojanje. Slično je i sa sportskom udrugom koja se ne može u proračunu  natjecati sa svojim postojanjem nego konkretno s projektom: natjecanje s djecom te i te starosti u ligi koja počinje tad i završava tad, s ciljem da djeca usavršavaju sportske vještine, podižu športsku  kulturu, što će na kraju biti vidljivo kroz konkretan plasman na tablici natjecanja, a što će sve skupa biti promocija grada. Iz ova dva ilustrativna projekta na prvi pogled bi se moglo zaključiti  da je sve to isto. Međutim nije, i mi bismo prilikom odlučivanja o sredstvima proračuna posebno morali razgovarati o segmentu kulture, posebno o segmentu športa i tako redom.

 

Kada govorimo o radu udruga i njihovom financiranju, onda je svakako važan čimbenik svake udruge članstvo. Udruga koja nema evidenciju svog članstva i koja na godišnjoj, mjesečnoj ili nekoj drugoj razini ne kupi članarinu, nije ozbiljna udruga. Isto tako nisu ozbiljne udruge koje ne mogu održati jednom godišnje skupštinu i podnijeti članstvu i drugim relevantnim čimbenicima godišnje izvješće o radu. Neozbiljni su i svi oni koji ne popune to malo obrazaca koje zahtijevaju bilo državna uprava, bilo gradske službe.  Ozbiljne udruge nisu niti one koje imaju samo jedan izvor financiranja, a najčešće je to gradski proračun.

 

Osim u gradskom proračunu i sponzorstvu donatora, najčešće nekog iz lokalnog gospodarstva, gdje još udruge mogu doći do novaca?

 

 

Novac je na internetu

 

Ne želim biti bahata pa reći na internetu. Znam da postoje tradicionalne udruge koje su desetljećima radile i postojale bez interneta. No, činjenica je da bi svaka udruga trebala imati osobu koja surfa internetom i skida sadržaje interesantne za rad udruge, posebice natječaje za sufinanciranje programa rada udruga kojih je internet prepun.

 

 Ima ih na stranicama ministarstava, državnih institucija, međunarodnih fondova, domaćih i međunarodnih korporacija. Mi smo se u gradskoj upravi jedno vrijeme bavili razmišljanjima da ih mi skidamo i dostavljamo poštom potencijalnim interesentima. No, odustali smo kada smo vidjeli koliko toga ima, koliko bi to tražilo vremena i koliko novaca.

 

Na nekim natječajima se ne potroše svi novci jer nema dovoljno kvalitetnih programa. Nažalost na nekim od tih natječaja se traži dokumentacija na engleskom. Posebice na većim natječajima se traži vlastito sufinanciranje od 15 do 30 posto od ukupne cijene projekta što je apsolutno najveći problem u udrugama koje imaju kadrovski potencijal.

 

Ne bi li Gradu bilo svrsishodnije da umjesto što podijeli 2 milijuna kuna, dio tih sredstava potroši na financiranje osoba i radnji koje će u Pakrac dovesti po tim natječajima značajno više sredstava?

 

Apsolutno podržavam takva razmišljanja, no ona bi prvenstveno trebala doći iz udruga. Udrugama su potrebna prvenstveno inicijalna sredstva s kojima će sudjelovati na natječajima na kojima se traži  učešće vlastitih sredstava. Ako je projekt vrijedan 200.000 kuna, koja udruga u Pakracu ima 60.000 kuna unaprijed da sudjeluje s traženih vlastitih 30 posto? Stoga je često vlastito učešće već prva nepremostiva prepreka udruzi za sudjelovanje na velikim natječajima i stoga smatram da bi bilo dobro da Grad osigura sredstva s kojima bi udrugu pratili u tako velikim, i vjerojatno korisnim projektima koji jamče da će zajednica od tako investiranih novaca imati koristi.

 

Pakrac i Lipik su dvije administrativne jedinice. Srećom, život ne funkcionira u tim granicama već se kontakti isprepliću. Kako je to u radu udruga, surađuje li se, dupliciraju li se kapaciteti?

 

Imamo kombiniranih udruga koje u nazivu i djelatnosti nose imena obadva grada, a imamo i obrnutih slučajeva, dakle i dobrih i loših primjera.

 

Inače, kod osnivanja udruga njeni osnivači bi se trebali pitati što će nam ona. Ako služi isključivo za potrošnju vlastitog slobodnog vremena, ideja je unaprijed osuđena na propast i osnivači bi trebali i dalje ostati samo društvo koje će "ubijati"  samo svoje slobodno vrijeme,  bez institucionalne udruge. Osnivači moraju imati viši cilj. Pored toga, oni su ušli u udrugu dobrovoljno i onda ih nitko ne bi trebao siliti na ispunjavanje zakonskih uvjeta za rad udruge. To bi trebala biti njihova obveza.

 

 

Neke udruge postoje nepotrebno

 

Osim osnivanja nove udruge, zakon dozvoljava da unutar jedne udruge djeluju različite podcjeline, sekcije ili kako ćemo ih već zvati. To sve govorim u kontekstu trenda bujanja udruga za što uvijek nema potrebe  i nove aktivnosti bi se bez problema, umjesto u novoj udruzi, mogle s manje organizacijske zahtjevnosti obavljati unutar već postojećih što je manje skupo i manje zahtjevno u smislu odrađivanja zakonskih obveza, a često i kvalitetnije.

 

Samostalno voditi udrugu nije lako, to je kao jedno malo poduzeće koje ima svoj račun, administraciju, prava, ali i obveze. Grad iz proračuna nije dužan plaćati ničije postojanje, već one sadržaje koji su njemu interesantni, a to je proizvod koji izlazi kao rezultat postojanja udruge.

 

Naše  udruge su materijalno  uglavnom vrlo siromašne. Odskaču planinari koji su vlasnici Planinarskog doma Omanovac i uskoro, dovršetkom Hrvatskog doma, KPD "Sloga".

 

Imamo mi još udruga s imovinom: Češka beseda, skijaški klub, vatrogasci, lovci.  Te udruge imaju zahtjevnije knjigovodstvo. Kao što svaka udruga mora imati popis članstva koje se treba jednom godišnje uskladiti, tako svaka udruga mora jednom godišnje napraviti popis imovine. O svemu tome mora postojati zapisnik. Ja sam otvorena da svim udrugama to pojasnim i pokažem, neka slobodno dođu.

 

Kako će KPD "Sloga" upravljati tako ogromnim objektom kao što je Hrvatski dom?

 

Postoji više ideja i prijedloga. Temeljna vodilja je najam prostora koji nam nije neophodan, a toga je puno. Stoga smo prostor koncipirali kao objekt od sedam energetskih cjelina što će omogučiti definiranje odnosa među zakupoprimcima.  Cijena najma neće podrazumijevati da se iz nje mora financirati aktivnost udruge, već samo održavanje prostora. Kada budu ekonomska vremena bolja, valjda će biti i prostora da iz najamnine financiramo i određene aktivnosti udruge. No, "Slogu" ne treba promatrati samo kroz "Hrvatski dom". Ona je udruga koja je svojim projektima na razne načine prisutna u gradu, a završetkom ovog objekta nadam se da će biti daleko prisutnija.