GRAD LIPIK

16.01.1992 na Gavrinici u Pakracu izvršena je razmjena posljednjih zarobljenika logora   Bučje, čime je došao kraj patnji i stradanjima u tom ozloglašenom kompleksu.

Danas, 20 godina nakon razmjene i oslobođenja zatočenika logora Bučje, želimo upozoriti javnost na sporost pravosuđa u procesuiranju ondje počinjenih zločina. Stoga apeliramo na sve nadležne institucije da temeljito istraže tamošnja događanja i procesuiraju sve odgovorne. Pozivamo sve organizacije koje se bave pitanjima ratnih stradanja, preživjele zatočenike i povratnike koji imaju određena saznanja da pomognu rasvjetljavanju ovih događanja. Kultura istinskog uvažavanja i poštivanja žrtve temelji se na vjerodostojnim podacima, koji su nužan preduvjet za priznanje patnje svih žrtava.

Već u kolovozu 1991. godine, pripadnici srpskih vojnih, paravojnih i policijskih postrojbi počinju odvoditi civile i pripadnike MUP-a i ZNG-a (kasnije HV-a) mahom hrvatske nacionalnosti sa šireg zapadnoslavonskog područja. Isti bivaju ispitivani i mučeni na više lokacija u okolici Bučja. Prvi logoraši odvedeni su u selo Grđevicu, neki su privremeno zatočeni i u Branešcima, no vremenom su svi zatočenici dovedeni u Bučje, gdje je formiran logor. Zatočenici su smješteni u zgrade Veterinarske stanice, Šumarije, Osnovne škole i Stare općine. U krajnje nehumanim uvjetima, prolaze teške oblike psihičke i fizičke torture, a još neutvrđen broj zatočenika umire uslijed mučenja. Dio zatvorenika razmijenjen je tijekom kolovoza i listopada 1991. Uslijed uznapredovalih oslobađajućih akcija HV-a na tom području u prosincu 1991., preostali logoraši evakuirani su u logor Stara Gradiška. Konačno oslobođenje preživjeli zatvorenici dočekali su tek u službenoj razmjeni u siječnju 1992. godine.

Još uvijek ne raspolažemo vjerodostojnim, provjerljivim podacima o broju zatočenih u samom logoru Bučje. Pretpostavlja se da je kroz spomenuta mjesta zatočenja u periodu od kolovoza 1991. do siječnja 1992. prošlo oko 200 logoraša. Među zatočenicima je bilo žena i djece. Dio logoraša činili su i pripadnici srpske nacionalnosti koji su odbili priključiti se srpskim paravojnim formacijama ili su na neki način surađivali s hrvatskim vlastima. Najmlađi zatočenik imao je 4 godine. Još uvijek se ne zna sudbina 21 nestalog logoraša. Do sada su pronađena i identificirana tri ubijena zatočenika.

Za ratne zločine počinjene u periodu od kolovoza 1991. do siječnja 1992. u spomenutom logoru, do ovog trenutka, Županijski sud u Požegi donio je osam presuda. Šest počinitelja pravomoćno je osuđeno, a jedna presuda nikad nije potvrđena zbog obustave kaznenog postupka radi smrti optuženog. Jedna je presuda oslobađajuća. U tijeku je još nekoliko istražnih postupaka. Nezadovoljni sporošću i nedjelotvornošću kaznenog progona počinitelja zločina u logoru Bučje, predstavnici Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Pakrac, neki od njih i sami preživjeli zatočenici, podnijeli su kaznene prijave protiv dvadesetak osoba.

Ovom prilikom želimo još jednom upozoriti da je nužno istražiti, utvrditi i javno iznijeti činjenice o svim ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, uključujući i sudbinu nestalih. Žrtve imaju pravo na istinu i pijetet. Stvaranje povijesnog pamćenja temeljenog na činjenicama doprinijet će normalizaciji odnosa, pomirenju, suživotu i izgradnji održivog mira.

Pozivamo sve koji imaju saznanja o žrtvama ili okolnostima njihovih stradanja da nam se jave kako bismo sastavili što cjelovitiji i vjerodostojniji popis žrtava rata, ne samo pakračkog kraja, nego cijele Republike Hrvatske.

Vesna Teršelič,

voditeljica Documente

www.documenta.hr